Wednesday 18 May 2016

što fali životinjskoj hrani?


Da znate da iz biljne hrane možete dobiti sve što vam je potrebno, biste li i dalje jeli životinjsku?
Godinama sam jela meso zbog nekog kognitivnog atavizma da samo biljna hrana nije nutritivno zadovoljavajuća da othrani fizički zdravog čovjeka. Mislim da je u današnje vrijeme teško ne biti zatrovan takvim informacijama jer ih se servira na svakom uglu. Ljudi su zasipani njima od ranog djetinjstva.  Ako si anemičan, doktor ti vjerojatno neće preporučiti da jedeš neko tamno zelenje nego će ti reći da ubaciš u prehranu malo više crvenog mesa. Neki nutricionisti i doktori savjetuju da djeca piju kravlje mlijeko kako bi dobila dovoljno kalcija (iako ne znam kako je moguće da još uvijek ima ljudi koji u to vjeruju, ali eto, ima ih). Majke su nemalo zabrinute kada im djeca odluče postati vegani jer sigurno neće dobivati dovoljno nutrijenata za zdravi razvoj organizma.
Kada sam otkrila da ne samo da to sve nije istina nego čovjek može na biljnoj prehrani biti savršenog zdravlja, to mi je bilo dovoljno da pustim na miru sve mrtve životinjice i njihove tjelesne izlučevine. Već sam više puta pisala o tome kako je prirodna biljna hrana, za razliku od životinjske, lako probavljiva i ostavlja čovjekovom tijelu dovoljno energije da se obnavlja i izliječi od bilo kakve bolesti, pa o tome sada neću puno, već ću napisati ponešto i o drugim razlozima koji mi imaju smisla za izabrati biljnu hranu umjesto životinjske. Kada postoji toliko biljne hrane koja može ljudima dati potrebne nutrijente i energiju, čini mi se sebično i neodrživo jesti životinje samo ‘’zato što je to fino’’. Da preduhitrim onu dobru staru provokaciju (iako mislim da se ne krećem u takvim krugovima ali nikad ne znaš) - i biljke su živa bića, kako to da ti nije i njih žao jesti? Pa iskreno, najradije bih da ne moram ništa jesti. Ali ovaj ‘’argument’’ ne korelira baš sa zdravom logikom jer ljudi koji jedu meso zapravo posredno pojedu i više biljaka nego ljudi koji se hrane samo biljkama. Domaće životinje se hrane biljkama. Znači treba prvo njih nahraniti pa onda nahraniti ljude mesom. To mi se čini neodrživo kad pomislim da su mogli samo ljudi pojesti te biljke i najesti se, pogotovo u današnje vrijeme kada je glad u svijetu velika aktualna tema koja se tobože pokušava riješiti. Neću niti ulaziti u suvremene industrijske bolesnoće gdje krave jedu soju ili riblje brašno, ali to se događa i to je tek neodrživo. Prije sam pratila neke blogove o paleo prehrani (ne jedu se ugljikohidrati nego meso, životinjske masnoće i povrće, ali sve domaće po mogućnosti a ne iz dućana) jer su mi se svidjela neka razmišljanja njihovih autora i svakako su zagovarali prirodniji život on onoga kakvog vodi većina gradske populacije danas. Još uvijek ih često cijenim više nego neke agresivne vegane i slažem se s nekim razmišljanjima nevezanim za prehranu. Ali mislim da nije moguće prehraniti cijeli svijet na paleo prehrani, pogotovo ako se jedu samo životinje s nekakvih manjih obiteljskih farmi, jer za tako nešto treba puno prostora, puno biljaka, iscrpljuje se tlo a ne možeš nahraniti puno ljudi. Dakle ne postoji neki održivi način da se svjetska populacija prehrani životinjama. A o mesnoj industriji, industriji mliječnih proizvoda (koja je direktno povezana) i industriji jaja valjda ne moram pisati. Guglajte malo i pogledajte sami te užase ako niste već - za okoliš, za životinje, za ljude koji to jedu. Mislim da bi svatko tko kupuje meso i mlijeko i jaja u dućanu trebao barem znati kako je to završilo tamo. Ako probate pogledati neki dokumentarac o mlijeku iz dućana i dovršiti čašu mlijeka ili kavu s mlijekom ili puding od čokolade, vjerojatno ćete se izrigati. Isto vrijedi i za meso i za jaja iz velikih pogona.


[Na ovo mislim kad kažem da nije održivo. Zamislite da se umjesto samo polovice životinja koje se danas uzgajaju, počnu uzgajati biljke. Na svijetu može biti savršeno dovoljno hrane za sve ljude.]


Sada ću na trenutak zanemariti činjenicu da postoje velike industrije životinjskih proizvoda i napisati zašto, iako imam priliku nabaviti i domaća jaja, i sirovo domaće mlijeko i nekada sretne i zdrave a danas mrtve životinjice sa sela, ne jedem životinjsku hranu. Za početak, ne mogu se zamisliti da ubijam velike kopnene životinje i njih sam zapravo dosta rano počela izbjegavati u prehrani, ali vjerojatno već znate kako izgledaju ti trenuci lijenosti i odvratne nemarnosti kada si u nekoj situaciji izvan svoje ugodne svakodnevne rutine (recimo na terenu, kampiranju, ljetovanju) pa jedeš ono što drugi jedu jer ne želiš jesti samo rižu i salatu (danas nemam problema s jedenjem samo riže i salate:). Ne mogu bome niti pile ubiti, nisam nikad probala ali prilično sam sigurna da ne mogu jer mi je svaka životinja simpatična i slatka kad ju imam u rukama i hoću ju zagrlit čak i ako je debela i loše hranjena. Ako mi to ne treba da se prehranim, zašto bi umrlo zbog mene. Ne mislim ''ne treba da zadovolji moju filozofsku dušu ali ću biti anemična'' nego stvarno, zaista, ni u jednom pogledu, ne treba. Nije mi problem otkinuti list blitve, iščupati glavicu salate iz zemlje, otrgnuti jabuku s grane. Sigurna sam da će se mnogi poistovijetiti sa mnom.  

A sada kravlje mlijeko. To stvarno mislim da nije ni za kojeg čovjeka. Ne znam u kojem je svemiru prirodno oploditi kravu kako bi ju godinama mogli stiskat za sise da možemo piti ono što je zapravo hrana za tele. Priroda ga je s razlogom namijenila mladuncima krave, pa onda ono i sadrži sve što je potrebno jednom teletu na izraste u zdravu i jaku mladu kravu. Kravu, a ne čovjeka. Tu pričam o sirovom mlijeku zdravih životinja. Mlijeko iz dućana je otrov i osim što ne sadrži nutrijente zbog procesa prerade, sadrži mnoge tvari koje čovjek ne bi htio unositi u organizam ako malo razmisli. Također, suprotno popularnoj zabludi, mlijeko nepovoljno djeluje na mineralni sastav kostiju - jako zakiseljava tijelo (koje najbolje funkcionira kada je blago lužnato), pa se u svrhu neutralizacije oslobađa kalcij iz kostiju, koji bi inače služio za njihovu izgradnju. Meni je to dovoljno.

Što se tiče jaja, neću igrati na popularnu (i malo napornu) kartu s kokošjom mengom. Da, jaja jesu kokošja menstruacija ali mislim da nije u tome stvar jer ljudi danas jedu i puno bizarnije stvari od nečije menstruacije i mislim da to saznanje nije nešto što će većini ljudi ogaditi jaja. Čak mislim da ''sretna okolnost'' što kokoši nesu neoplođena jaja može nekoga samo dublje uvjeriti u ispravnost jedenja jaja. Današnje kokoši nesilice (opet, ne pričam o bilo kakvom industrijskom uzgoju jer to je toliko užasno da ne postoji nikakvo racionalno opravdanje za podržavanje nečeg takvog, nego pričam o domaćim životinjama sa sela) su hibridizirane kako bi se maksimalno povećao broj jaja koja snesu (inače, to vrijedi i za krave muzare i laktaciju). Također, kokoš bi trebala puno gnijezdo jaja doživjeti kao signal za prestanak nesenja, no ako se ta jaja svaki dan uzimaju, ona će stvarati nova što je naravno stres za njezin organizam. Ja ne mogu zamisliti da imam menstruaciju svaki dan...sigurno nisam jedina. Najbliži nehibridizirani srodnici današnjih domaćih kokoši nesu jaja samo nekoliko puta godišnje, dok neke druge vrste divljih kokoši nesu 10-ak jaja godišnje, što se vremenski poklapa sa sezonom parenja (logično). Odlučila sam da ako mi neka namirnica nije potrebna u prehrani, ne bih htjela da neka životinja proživljava nepotreban stres jer ja volim okus mekanog žutanjka.

Sad će možda zvučati malo neočekivano, ali s morskim životinjama mi je išlo malo sporije i njih sam najdulje nastavila jesti jer sam najviše voljela taj okus, a i vjerovala sam da je zdravo barem tu i tamo pojesti neku ribu. Još uvijek mislim da je, što se zdravlja tiče, puno više OK pojesti neku morsku životinju (ne iz uzgoja nego divlju) nego kravu, svinju ili pile. Ja ih ne želim jesti jer sam shvatila da mi ne trebaju kao hrana i nekako mi ih je tijelo samo prestalo tražiti kada sam prešla na biljnu hranu i zaista ne osjećam da mi tako nešto fali u prehrani. Zato mi nije logično podržavati njihovo ubijanje - postoje alge koje isto imaju okus mora pa ću to jesti ako mi dođe da pojedem more. Metode masovnog hvatanja morskih životinja za hranu mi se također čine dosta destruktivne, no sve što je masovno je često destruktivno (pa i uzgoj biljaka), tako da neću o tome ovom prilikom. A školjkaši ili škampi? Oni nemaju mozak... Mrtvo truplo nekog člankonošca (pogotovo ako je izolirano iz konteksta) neće još uvijek u meni izazvati neku navalu emocija. Možda je to zato što sam za vrijeme svog studija biologije vidjela mnoge mrtve člankonošce, ali njihove molećive oči i zaigrana ticala nemaju nekog velikog utjecaja na mene. Naravno da ih puno više volim vidjeti žive, kao i sve u prirodi, i simpatični su mi čak, i ne želim da ih boli, ali moram priznati da tanjur sa škampima ili dagnjama još uvijek ne vidim kao nešto odbojno (možda samo kao nešto za zamislit se, ali to je to zasad) nego mi čak i zamiriši ponekad, iako ne dobijem želju da ih pojedem. Možda će me netko sada zbog toga osuđivati ali nije mi to bitno, ne može čovjek forsirati neke osjećaje koje nema ili se natjerati da razmišlja na određen način. Te stvari dođu kad već dođu, kada ih je Svemir zamislio. Ako se čovjek nečega odriče, to znači da sam sebi laže i to je glupo. Meni je prirodno došlo da prestanem jesti ribu i druge morske životinje i nisam se htjela siliti da prestanem dok sam još mislila da je to OK. Jednog dana možda više neću moći gledati škampe na tanjuru ali za sada sam još uvijek tu gdje jesam i to je dio mog puta i ne želim ga prekidati nekim tuđim idejama koje ne osjećam. Zato mi je bezveze kada ljudi pokušavaju nametnuti veganstvo izazivanjem osjećaja krivnje kod drugih ljudi. Mislim i ja bih htjela da svi koji jedu meso i piju mlijeko a ne znaju otkuda to meso i mlijeko dolazi pogledaju nekakve klipove koji pokazuju život jedne krave-svinje-kokoši prije i za vrijeme klanja i da ih to barem natjera na razmišljanje, ali ne možeš agresivno pokušavati izazvati u nekome neke osjećaje i razmišljanja.


Sve ovo što sam gore pisala, osim velike odbojnosti prema bilo kakvoj industriji koja uključuje životinje (pa i industriji općenito), su nekakvi razlozi koje sam si stvarno posložila tek kad sam već bila prestala jesti svu tu životinjsku hranu. Ono što me zapravo namamilo u život bez životinjske hrane je bio apsolutni izostanak potrebe za nečim takvim. Jela sam toliko ukusne biljne hrane da jednostavno više nije bilo mjesta u danu ili tjednu za taj obrok koji uključuje ribu ili jaje. Uz hrpu voća i povrća sam bila dovoljno sita cijelo vrijeme, i čak mi je bilo žao da nisam više gladna jer postoji toliko fine biljne hrane! Ludilo! Ponekad bih se natjerala pojesti veliku šarenu salatu navečer samo zato što je tako fina. I uz to sve sam imala toliko energije koliko nisam nikad imala na životinjskoj hrani (iako sam se oduvijek hranila više-manje cjelovitom hranom, uz neke sitne prljave navike kao što je čokolada). I zdravlje mi se super poboljšalo i jednostavno nisam više htjela jesti nešto što mi očito ne treba, a vjerojatno i smeta. I onda kad sam pospojila da ne moram ubijati ili izrabljivati ništa što ima mozak da bih bila zdrava i da bi mi gurmanski porivi bili zadovoljeni, uff sreće!


Nekako mi se činilo logičnim da treba započeti od zdravog sebe ako želiš mijenjati svijet. Jebeš tobože prosvijetljene vegane koji jedu veganske hamburgere i vole životinje i mrze ljude. Nekako mi se logičnije čini da kreneš polako, središ svoj odnos sa samim sobom, pa s drugim ljudima, pa onda možeš stvarno voljeti životinje i Zemlju do mile volje. Naravno da ima puno sjebanih ljudi i teško ih je sve voljeti. Ali i ja sam čovjek, i vi, svi smo ljudi i svi na sličan način vidimo ovu stvarnost i sudjelujemo u njoj. Zato mislim da je glupo da se ljudi međusobno osuđuju i mrze ali u isto vrijeme žive za neku ideologiju.

Mene je za izbacivanje životinjske hrane iz prehrane inspirirala pozitivna promjena koju sam vidjela na nekim ljudima koji su se hranili samo biljkama, i kakvu sam htjela vidjeti i na sebi. Iako sam krenula u to skoro slučajno i bez nekih očekivanja, uskoro sam shvatila da je to jedna od najboljih stvari koje su mi se desile u životu. Jednostavno se čini potpuno prirodno i logično sad iz ove perspektive. Zato sada više nego ikad volim raditi večere za prijatelje i zato sad pišem ovaj blog, da možda nekome dam neku ideju ili poticaj koji mu baš fali. Mislim da je super iskoristiti ovaj virtualni svijet da se međusobno inspiriramo i potičemo, da rastemo u stvarnom svijetu. Pa hura za to!


No comments:

Post a Comment

Creative Commons License
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-ShareAlike 3.0 Unported License